Zahvalnost

2.8.2012

Svakog jutra započinjem dan tuširajući se toplom vodom, dok ispijam prvu jutarnju kavicu, biram što ću odjenuti na posao ovisno o vremenskim prilikama, sjedam u auto i za par minuta udobne vožnje stižem  na posao. Tijekom dana kad ogladnim, na raspolaganju su mi razna jela, čim poželim popiti čašu vode, odvrnem slavinu i čista voda mi taži žeđ. Priroda koja me oduvijek najbolje opušta, na dohvat je ruke, pa često odlazim u šetnju uživajući u plavo zelenim pejzažima, udišući opojan miris borova.  Na večer liježem u udoban krevet koji mi omogućava dobar odmor, u okrilju stana koji me štiti od hladnoće, vrućine, kiše, vjetra…
I tako iz dana u dan, mnogi od nas koriste raznovrsne pogodnosti koje nam olakšavaju i uljepšavaju život, polu svjesni onoga što radimo, čineći mnoge stvari rutinski. Mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo i ne  pada nam na pamet da se zahvaljujemo za sve što nam je na raspolaganju. Mi, razmažena bića,  ne shvaćamo koliko  smo sretni i mislimo da tako mora biti zauvijek. Nije li silno nepravedno uzimati sve te pogodnosti kao da ih moramo imati?
Osim stvari i situacija, mi vrlo često zdravo za gotovo uzimamo i osobe koje su prisutne u našim životima. Nerijetko omalovažavamo djela, usluge, koja nam čine članovi naše obitelj ili naši prijatelji, kolege, jer mislimo da je to normalno. Bahato podrazumijevamo da će stalno tako i biti. A neće, jer ništa ne traje zauvijek. Možda već danas neće. Zato, dok nije kasno, osvijestimo dobrotu drugih prema nama i zahvalimo se. Ne samo da ćemo zahvaljivanjem smanjiti svoju egocentričnost i razviti osjećaj za druge, nego je velika šansa da ćemo, ako iskažemo iskrenu zahvalnost, dobiti još više „darova" od bliskih nam osoba. Jer kada ljudi prime izraz zahvalnosti, osjećaju se priznatima i ispunjenima i to ih potiče da još više daju.
Iako smatramo da je sasvim normalno da nešto dobijemo, kao na primjer, mislimo da je prirodno da su nas naši roditelji voljeli i njegovala dok smo bili bespomoćna sitna stvorenja, zahvalimo se jer smo imali veliku sreću. Mnogi nisu bili te sreće, nisu rasli obasipani ljubavlju i pažnjom. Zahvalimo roditeljima i onda kada nam se čini da i nisu bili naročito dobri roditelji.
Kad  pogledamo šire i osvrnemo se na mjesto gdje živimo, uviđamo da i tu ima mnogo toga na čemu možemo i trebamo zahvaljivati. Koje li sreće živjeti na predivnom otoku gdje udišemo čisti zrak, gdje ljeti možemo uživati u moru svaki dan, dok si mnogi drugih ljudi taj užitak uopće ne mogu priuštiti, gdje smo okruženi prirodom u kojoj možemo potražiti utjehu i odmor kada smo tužni, umorni, zasićeni svakodnevnicom.
Ako svoje misli još više proširimo,  shvatiti ćemo  da živimo na prekrasnom planetu na kojem ima dovoljno svega što je potrebno za život  bića koja ga nastanjuju, samo zbog naše gluposti, gramzljivosti i nezahvalnosti  to nije tako. Zahvaljujmo se našoj divnoj planeti Zemlji s ljubavlju. Kad tako razmišljamo puni zahvalnosti, sasvim prirodno ćemo se ponašati  ekološki, nećemo zagađivati našu okolinu, čuvat ćemo je i brinuti o njoj.
Mnogi ljudi se pitaju kome se treba zahvaljivati? Svatko neka se zahvaljuje prema vlastitom nahođenju. Netko će se zahvaljivati  Bogu, netko prirodi, netko stvoritelju… ali zahvalimo se! Neki ljudi izbjegavaju zahvaliti se jer ne znaju kako. Mislim da je dovoljno biti spontan i zahvaliti se na jednostavna način, bilo riječju, bilo gestom ili osmjehom, slijedeći svoju intuiciju.  U svakom slučaju bolje je zahvaliti, pa makar i nespretno i sramežljivo, nego preskočiti zahvaljivanje. Vjerojatno smo svi iskusili loš osjećaj zbog toga što smo  propustili zahvaliti se. Uznemiravao nas je osjećaj griže savjesti i nepotpunosti.
Zahvaljivanje nam donosi samo dobrobiti. Kada osvijestimo sve ono što imamo i dobivamo, a uzimamo to zdravo za gotovo,  postajemo  sretniji jer osvještavamo kako nam je dobro, kakve sve privilegije uživamo, koliko toga imamo. Zahvalnost nam omogućuje da se zaustavimo, stanemo s brzim tempom života i uživamo u onome što imamo. Zahvalnost nam  donosi  osjećaj sreće, osjećaj ispunjenosti, zadovoljstva, punoće, a onoga kojemu zahvaljujemo također usrećuje i podiže mu samopouzdanje.
Koliko li samo ljepote postoji na svijetu: ljepote prirode, ljepote živih bića, ljepote umjetnosti…. Koliko smo se već nauživali u svim tim raznim ljepotama, a da li smo se ikada sjetili zahvaliti? Ne gubimo vrijeme, za zahvalnost nikada nije prerano. Učinimo to već danas!


  



Psihijatrijska bolnica Rab koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Za nastavak korištenja web stranice kliknite na "Slažem se", čime se slažete sa korištenjem kolačića. Slažem se